Prijeđi na sadržaj

Šumska jagoda

Izvor: Wikipedija
Šumska jagoda
Image
šumska jagoda
Sistematika
Carstvo:Biljke
Divizija:Magnoliophyta
Razred:Magnoliopsida
Red:Rosales
Porodica:Rosaceae
Potporodica:Rosoideae
Rod:Fragaria
Vrsta:F. vesca
Dvojno ime
Fragaria vesca
Baze podataka

Šumska jagoda (lat. Fragaria vesca) je vrsta jagode koja raste u predjelima Sjeverne polutke. Raste na rubovima šume i šumskim proplancima i krčevinama. Za hranu se upotrebljava od davnine. Primjenjuje se i kao ljekovita biljka. Diploidna je i nije divlji oblik uzgojne vrtne jagode koja je hibrid sjeverno i južnoameričkih vrsta ( F.chiloensis i F.virginiana ). Uzgajala se do 18. stoljeća kada je u uzgoju zamjenjuju prve sorte vrtne jagode. U Rusiji i Turskoj uzgaja se i danas.

Uzgojni varijeteti koji se još uvijek uzgajaju

[uredi | uredi kôd]

[1][2][3]

Sorte koje se razmnožavaju sjemenom
  • Rügen, prva moderna sorta,bez vriježa, velikih plodova, u uzgoju od 1920.
  • Alexandria, u ponudi od 1964. (George W. Park Seed Co., USA)
  • Baron Solemacher, u ponudi od 1935.( F. C. Heinemann, Njemačka)
  • Weisse Solemacher (s bijelim plodovima) (F. C. Heinemann)
  • Golden Alexandria (zlatno žutih listova).
Ostale sorte

s vriježama, još ih se može naći u starim vrtovima.

  • Quarantaine de Prin, francuska sorta, komercijalno važna do prije Prvog svjetskog rata, vrlo rijetka, vjerojatno identična s Erigée de Poitou koja je u ponudi bila do 1960.
  • Blanc Amélioré, Engleska; bijelih i velikih plodova, nije sigurno je li klon koji se danas može nabaviti identičan sa sortom iz oko 1900.
  • Gartenfreude, Njemačka, velikih plodova

Dodatna literatura

[uredi | uredi kôd]

Grlić, Lj. Samoniklo jestivo bilje,Zagreb 1980.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Wachsmuth, Brigitte. Travanj 2009. Von Monats-, Wald- und Moschuserdbeeren. Gartenpraxis. str. 20–28
  2. ↑ Brigitte Wachsmuth Annotated List Alpine, Wild, and Musk Strawberry Varieties Currently in Cultivation
  3. ↑ Wachsmuth, Brigitte. Prosinac 2010. Wild, alpine and musk strawberries. The Plantsman. str. 245–249