Andriana Škunca
| Andriana Škunca | |
|---|---|
| Rođenje | 9. ožujka 1944. |
| Smrt | 28. srpnja 2026. (82 god.) ? |
| Zanimanje | Književnica i fotografkinja |
| Nacionalnost | Hrvatica |
Andriana Škunca (Bjelovar, 9. ožujka 1944. – ?, srpanj 2026.[1]) bila je hrvatska književnica i fotografkinja.
Obitelj joj je podrijetlom iz Novalje na otoku Pagu gdje je provela djetinjstvo. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirala je jugoslavenske jezike i književnost te komparativnu književnost.[2] Pisala je književne kritike i poetske zapise o likovnim umjetnicima. Bila je članica Društva hrvatskih književnika, PEN-a i ULUPUH-a.[3]
Od 1993. godine bavila se i fotografijom: izlagala je u Novalji, Zagrebu, Splitu,[4] Gmündu, Leipzigu, Pragu, Münsteru, Felbachu. Živjela je i radila u Zagrebu i Novalji.
Objavila je cijeli niz knjiga pjesama:
- Do neba bijelo, 1969.
- Kratka sjena podneva, 1973.
- Pomaci, tišine, pjesme u prozi, 1981.
- Napuštena mjesta, 1985.
- Druga strana zrcala, pjesme u prozi, 1988.
- Korijen zid kutija, 1992.
- Zeleni prah, pjesme u prozi, 1994.
- Novaljski svjetlopis pjesme u prozi, 1999. s pedeset autoričinih fotografija
- Predivo sve užih dana izabrane pjesme, izbor i pogovor Zvonimir Mrkonjić 2002.
- Vrijeme se zanjihalo, 2015.[5]
Godine 1992. sastavila je antologiju hrvatskih pjesama u prozi Naša ljubavnica tlapnja sa Zvonimirom Mrkonjićem i Hrvojem Pejakovićem. O samoniklim maslinicima Luna na otoku Pagu napisala je 2013. monografiju Biblijski vrt /Sveta zemlja lunjskih maslina sa sto pedeset vlastitih fotografija.
Bila je urednica biblioteke Kairos,[3] Hrvatske sveučilišne naklade i časopisa Europski glasnik.
Zastupljena je u brojnim domaćim i stranim antologijama, a njezina poezija prevedena je na mnoge europske jezike. Djelo Novaljski svjetlopis, s pedeset autoričinih fotografija, prevedeno je na njemački: Lichtschrift von Novalja preveo Matthias Jacob i na češki: Zvon ve studeni / Novaljský světlopis preveo Dušan Karpatský.[5] Neka njena djela u svojoj je antologiji Żywe źródła iz 1996. s hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.
Godine 2021. objavila je, u prijevodu Martine Kramer, izabrane pjesme Le temps a basculé (Vrijeme se zanjihalo) u ediciji Domaine croate / Poésie na francuskom.[5]
Dobila je nagrade:
- Tin Ujević 1999.,
- Vladimir Nazor 2003.,
- Nagradu HAZU Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za Predivo sve užih dana 2003. i
- Goranov vijenac za cjelokupni pjesnički opus 2006.
- Dobila je i nagradu Visoka žuta žita 2018.[6]
- Za cjelokupni životni rad također je 2019. godine dobila nagradu Vladimir Nazor[7][8] te
- nagradu Kvirin za životno djelo 2020.[9] i mnoge druge nagrade.
- ↑ Društvo hrvatskih književnika: Preminula Andriana Škunca. Objavljeno i pristupljeno 29. srponja 2026.
- ↑ Škunca, Andriana. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 3. prosinca 2023.
- 1 2 Škunca | Hrvatsko Društvo Pisaca. hrvatskodrustvopisaca.hr. Pristupljeno 3. prosinca 2023.
- ↑ Culturenet.hr - Fotografije Adriane Škunce u Splitu. www.culturenet.hr. Pristupljeno 3. prosinca 2023.
- 1 2 3 Andriana Škunca. fraktura.hr. Pristupljeno 3. prosinca 2023.
- ↑ Dame laureati Susreta 2018. Povelja “Visoka žuta žita” Andriani Škunca, priznanje “Duhovno hrašće” Maji Urban | Knjižnica Drenovci. Pristupljeno 3. prosinca 2023.
- ↑ Dobitnici Nagrade „Vladimir Nazor“ za 2019. godinu. min-kulture.gov.hr. Pristupljeno 3. prosinca 2023.
- ↑ Jutarnji list - Dodijeljene Nagrade ‘Vladimir Nazor‘ za 2019. godinu: ‘Kultura je neizostavan dio našega života‘. www.jutarnji.hr. 7. srpnja 2020. Pristupljeno 3. prosinca 2023.
- ↑ Culturenet.hr - 24. Kvirinovi poetski susreti. www.culturenet.hr. Pristupljeno 3. prosinca 2023.
